Ordinacija Doktora Xabarasa
utorak, 28.06.2016.
KRIK U NEPOZNATO
Ne, ovo nije još jedan isprazni pucanj u prazno "protiv sustava".
Ne, ovo nije teorija zavjere, ovo nije psihoza ili jugonostalgičarstvo, nezrelost, hereza ili bilo koja druga etiketa koja se inače može omotati oko izražavanja slobodnog mišljenja.
Dame i gospodo.
Živimo u dobu kada su informacije sve dostupnije a sve manje onih koji ih tumače.
Kad je znanje sve bliže a nikad tako daleko. Kad cijeli svijet ide naopako.
Kad na temeljnoj razini ne funkcionira niti jedan stup našeg "civiliziranog" društva.
Kad religija ubija duhovnost umjesto da ju "odgaja".
Kad novac pljačka narod umjesto da mu olakšava.
Kad država tlači taj isti narod umjesto da ga štiti.
Kad zdravstvo truje ljude umjesto da ih liječi.
Kad hrana ne raste na polju nego u laboratoriju.
Kad škole zaglupljuju umjesto da uče.
Kad mediji lažu ljude umjesto da šire istinu.
Živimo u mjestu gdje se domoljublje poistovjećuje s nacionalizmon, s primitivnim nagonima i ispoljavanjem frustracija.
Gdje si "pravi" ako piješ pivo sa šahovnicom na etiketi, imaš majicu, tetovažu, lak na noktima u boji šahovnice i ako su ti zastavice na autu u skladu s time. Ako psuješ, pljuješ, razbijaš, udaraš, vrijeđaš i uništavaš svaku trunčicu dostojanstva nekome tko nije kao ti i kuneš se u to nešto "tvoje, naše" a kasnije se topiš u alkoholu za šankom nekog prejeftinog mjesta s još jeftinijom glazbom, dobivajući podršku od tzv. "tvojih, naših". Isti kao ti, zarobljeni u svojim frustracijama, u prošlosti, iznova proživljavajući svoje propuste i traume, nesposobni i nedovoljno snažni da preuzmu odgovornost za svoje postupke, uvijek kriveći one "tuđe, druge" za sve svoje probleme.
Živimo u mjestu gdje se ljudi slažu i skupe jedino kad "igraju naši" a kad nam uzimaju hranu iz usta, lovu iz novčanika, kad nam prisilno ulaze u kuće kroz "crne pravokutnike" i guše nas svojim izmetom u našem dnevnom boravku onda ne...
Tada se nitko ne slaže, nitko ne skuplja. Nego još se i nadmećemo tko će biti veći "pravi".
Živimo u mjestu gdje ti susjed nebi gladnome kruha dao, imaš "mecu" a on "staru katricu".
Koji k***c si uopće kupovao "mecu" ako nemaš za jest', idiote retardirani???!!!
Hoće li ikad biti bolje?
Hoće li ikad doći situacija gdje "krivog" neće bit sram reći što je i gdje živi?
Hoće li ikad doći vrijeme gdje će stvari s početka teksta biti kako trebaju biti?
Hoće li ikad doći vrijeme kad će domoljublje biti ono što je po definiciji?
Hoće siguran sam.
Kako znam? Jer znam.
Jer imam 28 godina. Jer sam muško. Građanin. Provincijalac, neki bi rekli.
Imam iste probleme kao i većina vas. Borim se za posao, za svoju egzistenciju. U dugovima sam. Ne živim nego životarim, preživljavam, iz dana u dan. Što svojom krivicom, što igrom slučaja. Tražim dostojanstvo, mir, ljubav i društvo. Ne tražim sigurnost, toga nema, realan sam. Želim raditi što volim, zato pišem. Predugo stagniramo svi i guramo glavu u pijesak.
E pa od sada dosta. Meni je toga dosta. Želim biti bolja osoba svaki dan. Na svim poljima. Sada! Vrijeme je za odgovornost prema sebi i drugima. I znam da nisam jedini, znam da je puno ljudi sada u istoj ili goroj poziciji sa istim ili sličnim brigama i da im je dosta svih tih gluposti sa strane. I oni šute, i trpe i ne ističu se. Uporno se koprcaju u svojoj muci.
Moja poruka Vama, ljudi, ne dajte se! Glavu gore. Komunicirajte, gradite. Koliko god malen trud, dovoljan je da napravi razliku. Što nas je više to će postajati bolje.
Ovo je moj krik u nepoznato, moj glas, moje mišljenje, ne očekujem da će ga itko čuti.
Svejedno, hvala na pozornosti i vremenu.
(NE! NEĆU ARGUMENTIRATI SVOJE STAVOVE IKAKVIM IZVORIMA NI CITATIMA NI NIČIME, NITI ĆU OBRAZLAGATI DEFINICIJE NEKIH RIJEČI KOJE KORISTIM. ZNATE SVI VEOMA DOBRO O ČEMU PIŠEM!)
četvrtak, 19.09.2013.
CRNI PRAVOKUTNICI
Što se dešava sa svijetom? Zbog čega smo postali ovisni o lošim stvarima?
Imaju li crni pravokutnici veze s tim?
Crni pravokutnici što se nalaze na ambalažama duhanskih proizvoda govore o štetnosti pušenja.
Crni pravokutnici što se nalaze na zadnjim stranicama dnevnih novina sadrže imena preminulih. Crni pravokutnici s ekranima što se nalaze u gotovo svakom dnevnom boravku govore o tisuću loših stvari koje se dnevno događaju oko nas. Čak i mali crni pravokutnici koji okupiraju unutrašnjosti gotovo svakog džepa također svojim ekranima često, danas sve više i više, obavještavaju o lošim stvarima. Novinski naslovi, također najčešče okrunjeni crnim pravokutnicima, poručuju barem minimalnu dozu "crnog".
Čak i lijepe vijesti uvijek imaju svoju mračniju stranu.
Da li možemo pretpostaviti da su crni pravokutnici simbiotično vezani za
loše vijesti tj. vijesti općenito. Kako bi naprimjer te vijesti izgledale i
koju bi težinu imale na svijesti publike kad bi, recimo, bile uokvirene
ružičastom bojom?
Je li nam potreban tolika masa loših vijesti svakodnevno? Kako to utječe na razvoj ne samo pojedinca već i čitavog društva, ako ne i čovječanstva? Je li čovjek ovisan o lošim vjestima kao što je ovisan o unutrašnjosti kutija s crnim pravokutnikom?
Ratovi, smrt, oskudica, veličanje ljudske slabosti, lažan glamur. Sve su to stvari kojima nas crni pravokutnici danonoćno, iz minute u minutu bombardiraju. Ljudi se odmaraju uz njih, ljudi uče uz njih, djeca odrastaju uz njih. Uz odsutstvo pravih heroja, idealista, humanističkih i znanstvenih genija, filantropa kakvo nam društvo ostaje? Odsutstvo genijalnosti ostavlja za sobom osrednjost. Osrednjost je u redu, zar ne? Zlatna sredina.
Najbolje je biti dio zlatne sredine. Možda nekad davno. No danas, kad se ljestvica osrednjosti iz dana u dan snizuje, kad se volumen bezlične i bezumne mase ljudi povećava, osrednjost je sve ali nije dobra. Društveni idoli su ništa drugo do preslike samog društva i kolektivne svijesti. Ovdje su da bi zabavljali ili bili zabavljeni. Bez višeg cilja, bez ideala, bez potrebe da ovaj svijet za sobom ostave boljim nego kakvim su ga našli
svojim dolaskom. Njihovim primjerom, možemo li očekivati više od sebe?
Hoćemo li se povoditi njihovim primjerom ili je vrijeme da ih vratimo
natrag u njihove crne pravokutnike i pokušamo nešto učiniti sami? Jer sve više mi se čini da postoji jedan veliki crni pravokutnik u kojem piše:
"MIŠLJENJE OZBILJNO ŠTETI VAMA I DRUGIMA OKO VAS, POTRAŽITE POMOĆ ZA
PRESTANAK MIŠLJENJA / SAVJETUJTE SE SA SVOJIM LIJEČNIKOM / LJEKARNIKOM".
nedjelja, 28.07.2013.
DUH DUHANA
Duhan. Jedna od biljaka koja od svog "pronalaska" do danas ima velik, gotovo fundamentalan, utjecaj na ljudsko društvo.
Kao pojam, duhan je veoma kontroverzna pojava i uzrok je velikih turbulencija u javnosti. Neki ga gledaju kao legalnu smrt koju korporacije plasiraju "ubogom" narodu koji je nesposoban obraniti se od njihovog složenog specijaliziranog marketinga. Neki ljudi doživljavaju duhan kao izvor životnog prihoda isto kao što bi bilo koju drugu biljku koju uzgajaju.
Neke kulture doživljavaju duhan kao svetu biljku, neke kulture imaju visestoljetnu tradiciju uzgoja i konzumacije duhana i njegovih prerađevina te se tom tradicijom ponose.
Danas se, poglavito "mainstream" medijima, vodi gorka anti-pušačka borba. Sve više i više se konzumacija duhana i njegovih prerađevina zabranjuje u javnim prostorima diljem svijeta.
Iako je štetnost duhanskog tj. cigaretnog tj. bilo kojeg dima neupitna nameće se pitanje je li potrebno potpuno onemogućavanje pušača da uživaju u duhanu na određenim mjestima u određenim situacijama koje se u pravilu smatraju srodna duhanu. Većina tih mjesta su uglavnom ugostiteljski objekti određene vrste kao npr. caffe, wine, lounge, billiard, night ili obični barovi.
Bez obzira što suvremena znanost dokazuje da duhanski proizvodi (poglavito cigarete) stvaraju ovisnost i da mogu narušiti zdravlje čovjeka treba na duhan obratiti pozornost iz jednog drugog kuta. To je onaj hedonistički, senzualni, apstraktni, lišen svake brige za moguće loše posljedice. Slijep na slike crnih organa i crnih pravokutnika koje nagrđuju dizajn i ambalažu proizvoda koje pojedinac želi.
Bez obzira što duhanske kompanije na tržište plasiraju otrov i stvaraju ovisnost o njemu, ono što pružaju za uzvrat, ono što niti jedna anti-propaganda ne može uništiti je osjećaj.
Kao i u svakoj priči sve se svodi na osjećaj. Apsolutan hedonizam koji čovjeka oplemenjuje i daje mu to zrno zadovoljstva što mu život čini zanimljivim i raznovrsnim.
Kako taj osjećaj opisati nekome tko nikad nije pušio? Neznam ali sam siguran da se ovisnost i uživanje razlikuju. Nekoliko primjera za to.
"Dobar seks zaslužuje dobru cigaretu." Mnogi bi to protumačili kao ne mogućnost apstinencije od duhana čak ni u najintimnijem trenutku među dvoje ljudi. A u tom trenutku u biti cigareta održava žar samog čina i pomaže da se u tišini uživa u svježim, tek stvorenim uspomenama.
Što je poštena amaterska partija biljara bez da ti dim cigarete upotpinjuje okus krigle točenog lagera? Ili onaj osjećaj kad iz netom otvorene vrećice uzimaš grumen fino rezanog duhana, utiskuješ ga pažljivo prstima u listić cigaret papira te prstima oblikuješ cigaretu po vlastitom ukusu, završavajući taj ritual lagano prolazeći vrškom jezika po rubu papira.
Čašica finog viskija, konjaka, crnog vina pa čak i šalica kave savršeno je društvo za pravilno odležanu cigaru. Ritual započinje odabirom prikladne cigare. Sjekačem odstranjujemo dno cigare potom ju okretanjem među prstima i pućkanjem palimo na plamenu butanskog upaljača ili šibice. Ako smo u društvu razgovor uz piće i cigaru opušta. Ako smo sami koristimo vrijeme za razmišljanje i tumačenje vlastitih misli, pritom uživajući u skladu okusa. Lula, punjena omiljenim duhanom, može se pušiti satima. Za one koji vole čitati savršeno.
A u rijetkim prilikama i mjestima gdje je moguće nargila punjena aromatičnim duhanom stvara opuštajuću i intimnu atmosferu gdje svi tabui nestaju, bilo među dvoje prijatelja ili ljubavnika.
Iako se danas pojam duhana sve više shvaća kao nešto odbojno i negativno ipak postoji neka čar. Ta čar održava kulturu duhana na životu. Možda se varam pa smo ipak mi koji konzumiramo duhan kemijski i marketinški izmanipulirani. Ali ipak vjerujem da to nije ipak samo to već ima i drugih, osobnih, duhovnih stvari zbog kojeg ljudi uživaju u dimu duhana.
Nešto romantično i svevremenski.
četvrtak, 25.07.2013.
MOZAIK ŽIVOTA
Nakon dužeg odsutstva, ponovno pišem svoje misli.
Protekli mjesec je poslagao kockice u velikom mozaiku života koji svi oblikujemo, bilo vlastitom zaslugom, bilo nepredvidivošću samog života.
Mozaik svake osobe predivan je koliko i zastrašujuć. Šarene kockice koje sačinjavaju nijanse naših života konstantno se popunjuju i naslaguju jedna pored druge. Kako dodirujemo druge ljude i ulazimo u njihove živote tako se djelovi naših mozaika neprimjetno naslaguju na njihove.
Uz dovoljno vremena shvatiš kako se svi mozaici povezuju iako mi to ne primjećujemo zbog svakodnevnih problema. Neke izvanredne situacije te dovedu u razmišljanje i tek tada shvatiš vrijednost života i kompleksnost mozaika, pa makar na kratko.
Ovaj mjesec donio je pregršt takvih situacija.
Rođenje jednog mozaika, dijete prijatelja i prijateljice. Spajanje mozaika brakom dvoje dobrih ljudi. Te naposlijetku odlazak drage osobe čiji mozaik više neće rasti ali će zauvijek oplemenjivati naše vlastite.
Iako se nalazimo u dobu duhovne, moralne i materijalne krize ne mogu se ne osvrnuti oko sebe, stati na trenutak i pogledati.
Život koliko je okrutan toliko je i dobar te se svaki dan sve više divim njegovoj mističnosti.
Bez obzira na tugu koja trenutno obavija moje najbliže i na težak put koji je pred nama ne gubim vjeru.
Bez obzira na sve ovo je predivno doba za biti živ.
nedjelja, 09.06.2013.
uMAGINATION
Stigli u Umag prije dva dana. Atmosfera opuštena, vrijeme besprijekorno. Došli smo na Umagination. Iako je party bio u najboljem slučaju ok, više smo se naveselili balkonu apartmana u kojem smo spavali. Uzak balkon s dvije plastične stolice i stolićem. Ispod balkona šetnica i nekoliko restorana. Žamor ljudi, prolaznika, zaposlenih i mušterija tih istih restorana. Pogled puca na beskrajno more, poneka lasta, poneki galeb. Kao u starim filmovima. Sjedili smo cijeli dan na balkonu sve do navečer. Pričali, bolje se upoznavali bez obzira što smo stalno zajedno. Motam još jednu cigaretu. Crven trag od vina ostaje na cigaret-papiru. Boca je pri kraju, obrazi rumeni. Vrijeme kao da stoji. Žamor je isti, more također, sve je isto. More, za razliku od riječkog, ne nosi ni jedan otok. Umiruje. Kao da sva misao tim morem teče. Neobično, nadrealno.
Danas krećemo kući, a ja stojim na tom balkonu, nadajući se da ću ga opet jednom doživjeti.
četvrtak, 30.05.2013.
ŠTO VI MISLITE?
Dobar dan, dobri ljudi.
Nije me bilo duže vremena te smatram da je krajnje vrijeme za objavu posta.
Srećom, sakupilo se materijala za današnju temu u proteklih nekoliko tjedana.
Zadržat ću se na jednom događaju koji me je "oduševio".
Naime, u stvarnosti nisam bio glavni protagonist ove priče ali sam cijelu situaciju bio u mogućnosti promotriti, baš kao da gledam predstavu, možda bolje reći sapunicu.
Pisati ću u prvom licu bez obzira jer mi je tako lakše dočarati osjećaje u vezi te priče.
Pa da krenem.
Jedne subote ujutro zvoni mi mobitel, frendica.
Javim se i čujem: "Hajdemo na kavu."
Ja se složim, razmišljam kako će mi baš lijepo leći kava.
Ona usput dobaci da ću ja platiti kavu budući da ona nema za kavu (ok, nije problem, samo što ne razumijem zašto nije mogla skuhati kavu kod kuće i pozvati me na kavu kad već nije imala novaca a trebalo joj je društvo ili što već, bar bih ja tako napravio)
Ništa, stignemo mi na tu kavu a ona počne kako nema novaca da mora plaćati rate za kreditnu karticu (kojom je kupila haljinu, torbu, skupi mobitel i tko zna koliko još stvari koje joj njezina plaća NE MOŽE priuštiti... da, dobro vidite, zaposlenoj osobi ja, nezaposlen, plaćam kavu).
Ok, prođe i to... Ispričamo se i odemo kući...
Kasnije navečer dođem u kafić i sretnem prijatelja i njegovu curu tamo, sjednem s njima, popijemo piće i usput ćakulamo.
Oni mi govore da je ta dotična prijateljica bila ondje maloprije i da se ona i njezine dvije frendice spremaju za izlazak.
???
"Pa zar ima novaca?", upitao sam, budući da ujutro nije imala kune za kavu.
Očito da ima budući da su se naručivale Jack-cole, marlboro se puši, toči se benzin za subotnji noćni obilazak grada.
Ne moram objašnjavati koliko sam ljut bio u tom trenutku, ne zbog novaca, nego zbog j***nog bezobrazluka.
Dosta...
Svi znamo gdje ova priča vodi, svi smo viđali ovakve scene...
ŠTO VI MISLITE O TOME?
nedjelja, 05.05.2013.
Tolerancija na kušnji
Ujutro sam zajedno sa obitelji u crkvi gledao kako sestrična prima prvu pričest. Iako ne idem često u crkvu osjećao sam se poprilično dobro budući da je cijela obitelj bila na okupu i da je atmosfera bila poprilično opuštena. Iako sam sretan što sam odrastao u obitelji koja je veoma složna i povezana te su druženja i međusobne posjete česte, razmišljao sam o tome kako mnogi ljudi nisu te sreće. Nekima su ovakvi događaji kao što su pričesti, krizme, vjenčanja i, na žalost, sprovodi jedini trenuci u kojima vide mnoge članove obitelji. Ovdje u principu Crkva kao institucija pogoduje u zbližavanju i održavanju temeljnih ljudskih veza. Ovu funkciju Crkve kao nositelja društvene kohezije iznimno poštujem iako se ne slažem s mnogim drugim stvarima unutar same institucije. Bilo kako bilo deklariram se kao katolik, možda više zbog obitelji i određenih lijepih uspomena na djetinjstvo koje me vežu uz vjeru. Popodne sam proveo s curom i njenom obitelji, oni su pravoslavci i danas su slavili Uskrs. Kasnije sam otišao u kafić gdje često pijem kavu popodne te sam s prijateljima pričao o današnjem danu. Kao što sam očekivao, pričajući o religijskim temama polemike oko novootvorene riječke džamije me nisu zaobišle. Naime, konobarica je izražavala svoje nezadovoljstvo u vezi izgradnje te džamije. Količina netolerantnih i usudio bih se reći blago primitivnih primjedbi na račun ljudi islamske vjeroispovjesti me zapanjila, pogotovo s obzirom da se radi o osobi od dvadesetak godina. Ne mogu reći je li takav stav (koji sam primjetio kod sve većeg broja ljudi) proizašao iz činjenice da je islam već duže na udaru svjetskih medija koji konstantno pokušavaju ukazati na sveprisutnu prijetnju islamskih terorista. Je li to možda strah i netrpeljivost prema nečemu što je strano i različito? Sve u svemu smatram da je Rijeka od uvijek bila grad tolerancije, različitosti i multikulturalnosti te da je izgradnja džamije jedna lijepa stvar koja može samo pomoći u međukulturalnom i međureligijskom dijalogu. Također smatram da je to korak naprijed prema tolerantnijem i zdravijem društvu te može poslužiti kao primjer svima da različitosti ne moraju nužno biti suprotstavljene već integrirane. Nadam se jedino da će se ljudska tolerancija koja je vječno na kušnji biti dovoljno jaka kako u ovom slučaju tako i u svim budućim slučajevima bilo vjerskog ili nekog drugog karaktera. I tako je dan prošao u religijskom tonu a ja svejedno osjećam blagu dozu radosti. Možda ipak postoji nada da će se stare ljudske predrasude i strahovi nadvladati zdravim razumom i tolerancijom. I tako završavam dan uz epizodu "Game of Thrones"-a i čašom crnog vina.
Laku noć.
otvorenost ili ograničenost? pitanje je sada
I tako, moj prvi blog i prvi post u tri sata ujutro.
Interesantan dan u Rijeci, bez obzira na sva 'važna' događanja koje mediji pokušavaju već danima prikazati važnijima nego što u biti jesu.
Interesantna rasprava koju sam vodio s nekolicinom prijatelja, ispijajući lovranski u predgrađu Rijeke. Dotakli smo se teme nadnaravnog i znanosti. Točnije, pričalo se o magiji. Što je to magija? Jedan od mojih prijatelja uporno tvrdi da je magija / nadnaravno samo riječ tj. okvir u koji ljudi trpaju sve stvari za koje ne mogu naći znanstveno, logično, mjerljivo objašnjenje, pritom se ograđujući od činjenice da im je znanje ograničeno. Je li takva interpretacija u potpunosti točna? Hoće li se u daljoj ili bližoj budućnosti moći naći znanstveno objašnjenje za apsolutno sve što se u čovjeku i njegovoj okolini događa? Je li znanstveni pristup svim stvarima uopće potreban i da li on isključuje magiju kao samostalnu pojavu? Jesu li razmišljanja, ponašanja, percepcije tek plod različitih kemijskih reakcija koje se neprestano odvijaju unutar ljudskog organizma ili su proizvod duše? Svakavih argumenata je bilo tijekom rasprave ali nijedan me nije pretjerano impresionirao. Iako je vrijeme za spavanje pitanja i dalje ostaju. Poglavito ono jeli vjera u znanost / paranormalno ograničenje ili otvorenost uma. Ja odgovore ne znam ali se nadam da cu ih saznati.
Laku noć
